—————————————————————————————————————–
Kada se «rijeka» ljudi iz sada već bivše «Juge» uputila «trbuhom za kruhom» u Zapadnu Evropu na privremeni rad, među njima se našao veliki broj naših Bošnjaka. Krenuli su da za godinu-dvije ili malo više zarade sebi i svojoj familiji dovoljno sredstava kako bi bar izgradili porodične kuće i mogli početi sa nekim poslom dalje živjeti i raditi. Međutim oni će ovdje početi formirati svoje porodice ili ih početi dovoditi iz Bosne, i tako umjesto kratkoročnih planova, ostajaće do penzije ili do odlaska na vječni svijet.
Ovdje će im se rađati djeca, ovdje će ih školovati, radovati se njihovim uspjesima, kasnije ženidbi i udaji, rađanju unučadi idr. Prvi Bošnjaci počinju dolaziti u ovaj grad krajem šezdesetih, a većina početkom sedamdesetih godina. Neki će od njih po dolasku biti članovi IZ-e u turskim džematima, sve dok se ne počnu formirati bosanski džemaati, u koje će se mnogi početi uključivati, iako su oni bili udaljeni od ovog grada i po nekoliko desetina kilometara. To će entuzijaste pokrenuti da počnu razmišljati o dovođenju Imama iz Bosne u ovaj grad. Odlučeno je da bi za početak to bio teravih-imam.
Tako je grupa entuzijasta na čelu sa rahmetli h. Smajlom Joldićem poslala molbu Starješinstvu IZ u Bosni i Hercegovini da im iz domovine pošalju jednog teravih imama, i to po mogućnosti nekog profesora iz Medrese ili studenta sa Islamskog fakulteta. Te 1987 god kao teravih imam dolazi u ovaj grad Senad ef.Agić. (Senad ef. Agić sa džematlijama i polaznicima mekteba)
Za taj Ramazan Šaban Jahić je dao na korištenje svoj privatni stan, kako bi se obavljali teravih namazi i vjeronauka. Tog Ramazana počinje zaživljavati vjerski život u ovoj sredini .Ovom prilikom treba istaći zasluge svih koji su se ukljuèili u IZ-u, a naročito rahmetli Smajla Joldića, te imama Senad ef. Agića, koji će dolaziti još dva sledeća Ramazana kao teravih imam, i koji će svojim ponašanjem i vazovima probuditi u ovim ljudima želju za formiranjem stalnog džemata.